MISLI I EMOCIJE KAO HRANA

MISLI I EMOCIJE KAO HRANA

Dr Lazar Trifunović je specijalista tradicionalne medicine, homeopata. Poseduje dugogodišnje radnom iskustvo u lečenju oboljenja pomoću alternativnih metoda lečenja.
Član je stručne komisije za tradicionalnu medicinu Ministarstva zdravlja Republike Srbije i nacionalni delegat Srbije u međunarodnom savezu lekara homeopata.Pored svakodnevne lekarske karijere bavi se amaterskom fotografijom. Organizovao je više domaćih izložbi, gde je sva prikupljena sredstva upućena SOS Dečijem selu “Dr Milorad Pavlović” u Sremskoj Kamenici.75004985_2437812909673543_6497380178396708864_o

Mi vam prenosimo iz Zbornika radova  IX Multidisciplinarnog kogresa “Ishrana budućnosti” deo rada Dr Lazara Trifunovića za koji smatramo da vam može pomoći da promenite način ishrane svog kako fizičkog tela tako i energetskog…U komentarima nam pišite koga biste voleli da čitate.

MISLI I EMOCIJE KAO HRANA

Ako nam je polazna osnova za proučavanje ishrane u budućnosti činjenica da je čovek u osnovi energija i da imamo energetsko telo na osnovu kojeg se formira fizičko, možemo da se zapitamo čim se hrani naše energetsko telo. U kontekstu naše pojednostavljene priče o čovekovim energetskim telima, možemo reći da su osnovna hrana energetskog tela naše misli i emocije. Iz neuronauke znamo da su misli i emocije uvek povezane i da određene misli izazivaju određene emocije i obrnuto.
Mi smo uglavnom svesni hrane koju jedemo, od toga kako izgleda, kakvog je ukusa, preko toga da li je zdrava ili nije, sve do toga kako deluje na nas i fizički i psihički. A da li smo svesni naše energetske hrane? Kakvim sve mislima i emocijama hranimo naše energetsko telo? Šta utiče na naše misli i emocije, šta ih čini zdravim, a šta nezdravim? Da li smo smo svesni svega ovoga? five-white-plates-with-different-kinds-of-dishes-54455 (1)Obično nismo.
Svi znamo da naše okruženje direktno utiče na misli i emocije. Statistike ukazuju na to da prosečan  čovek u zapadnom svetu provede više od polovine vremena u budnom stanju pod stresom. Šta uopšte znači da smo pod stresom? Objasniću ukratko šta je to stres, ili stresogena reakcija, i zašto je bitno da znamo šta je stres u kontekstu energetske ishrane kao ishrane budućnosti.
Stresogena reakcija je odbrambena reakcija organizma koja se ne javlja samo kod čoveka, nego i u celom životinjskom svetu. Čoveku je ona bila neophodna za opstanak u praistoriji, kada je još živeo po pećinama i bio okružen opasnim predatorima. Kada registruje životnu opasnost, blizinu predatora, da bi spasao život, mozak šalje signal nadbubrežnim žlezdama, koje počinju da luče hormone stresa (kortizol, adrenalin i noradrenalin), koji potom preusmeravaju energiju najvećim delom ka tri organa: srcu, plućima i mišićima. To su organi koji su potrebni da bi se čovek (ili bilo koja životinja) suprotstavio predatoru, ili pobegao od njega i na jedan od ta dva načina spasao život. To je tzv. reakcija flight or fight, a prevedeno na srpski, znači ‘beži ili se bori’. Ona omogućava organizmu da se snabde sa dovoljno kiseonika, da napumpa dovoljno krvi i da mišići dobiju maksimalnu snagu, kako bi se spasao život. Ovo je predviđeno kao kratkotrajna reakcija organizma, dok se ne spase život, jer u ovakvom stanju ni jedan drugi organ ne može da funkcioniše kako treba, s obzirom na to da je skoro sva energija preusmerena na tri organa, neophodna za spasavanje života.close-up-composition-conceptual-creativity-626165 (1)
Kada prođe kratkotrajna stresogena reakcija, nakon što je život spasen, organizam se vraća u balans. Mozak registruje da je opasnost prošla i počinje da luči druge hormone (dopamin, endorfin, oksitocin…) koji smiruju organizam, uvodeći ga u opuštajuće ili isceljujuće stanje. Energija se ponovo distribuira ravnomerno na sve organe i uspostavlja se homeostaza. Svi organi ponovo počinju da funkcionišu kako treba i sve funkcije organizma se vraćaju u normalu. U ovakvom stanju je moguća regeneracija i samoisceljenje organizma.
Problem sa stresom je u tome što naš mozak, od vremena kada nam je život stvarno bio ugrožen raznim predatorima do danas, nije razvio mogućnost da razlikuje stvarnu životnu opasnost od svađe sa supružnikom, velikog pritiska na poslu, nezgodnog šefa, nedostatka vremena, finansijskog problema… On reaguje na isti način u svim ovim slučajevima. Da problem bude veći, svi ovi uzroci stresa u modernom životu obično nisu kratkotrajna pojava, već često traju dugo, a naš organizam ne može da podnese dugotrajnu stresogenu reakciju. Rezultat toga je uvek razvoj neke bolesti, u zavisnosti od naslednih faktora, konstitucije i spleta spoljašnjih okolnosti.
Ako bismo tokom stresnog perioda pokušali zdravo da se hranimo, ne bismo li olakšali stanje našem organizmu, to bi mu pomoglo malo, ali ne u potpunosti. U stresu, varenje ne funkcioniše kako treba, pošto ono nije od primarnog značaja za spasavanje života, i zdrava ishrana nam neće rešiti problem. Da stvar bude gora, ovakvo stanje stvara „toksične emocije“ kojima hrani naše energetsko telo. Emocije koje su uzrokovane stresogenom reakcijom su strah, bes, agresivnost, sumnja, briga, nesigurnost, anksioznost, neprijateljstvo, krivica, tuga… S obzirom na povezanost emocija i misli, ovakve emocije mogu izazvati samo negativne misli, što sve zajedno čini veoma nezdravu energetsku hranu, koja nesumnjivo vodi u bolest.silhouette-of-person-on-cliff-beside-body-of-water-during-1060489 (1)
Energetska hrana koja nam je potrebna kod produžene stresogene reakcije kojoj smo toliko često izloženi je ljubav, mir, bliskost sa drugima, zahvalnost, zadovoljstvo, sreća, radost, inspiracija, poverenje, kreativnost, celovitost… Međutim, ove emocije se ne stvaraju u stanju stresa, već u opuštajućem stanju. One dalje izazivaju pozitivne misli, što sve zajedno čini zdravu energetsku hranu koja vodi ka isceljenju umesto ka bolesti, ka kojoj nas vode stres i energetska hrana koju dobijamo sa stresom.
Postavlja se pitanje, kako doći do „zdravih emocija“ koje izazivaju pozitivne misli, kao zdrave hrane za naše energetsko telo, kada su ove emocije uzrokovane opuštajućom reakcijom, a ne stresogenom, kojoj smo toliko često izloženi. Odgovor na to pitanje je lični razvoj.